Allgemein

BELTEZ – TOD:PART1 – REVIEW BY MUZIKA.HR | 3/5

BELTEZ – TOD:PART1 – REVIEW BY MUZIKA.HR | 3/5

Nekada moćni ogranak njemačke black metal underground scene prije mnogo je godina izgubio na snazi, što zbog stilske transformacije, što zbog prestanka rada nekih bendova, a što zbog pomanjkanja ionako relativno male fanovske potpore.

Nekako na izdisaju najboljih djela njemačkih blackera, 2002. godine, u Neunkirchenu u Baden-Württembergu pojavio se sastav Beltez, koji je do današnjih dana prošao poprilično nezapaženo. Debi album „Beltane“ objavio je u godini osnivanja, „Selbstmord“ 2004., a sada i njegov follow-up, „Tod: Part 1„, čiji naziv ukazuje da mu se na nasljednika ne bi trebalo čekati devet godina.

Beltez se novim albumom nije puno odmaknuo od sjevernjačkih korijena black metala, a sitnije razlike su u nešto malo manje mutnoj produkciji, štogod jasnijih gitarskih melodija i ritam sekcija ili pristojnoj koncentraciji gitarskih akustika. Ljubitelji ranog blacka će u mračnoj, surovoj, depresivnoj i praktički beživotnoj atmosferi, grubo-sirovoj, nejasnoj produkciji, nisko podešenim gitarama, urlajućim vokalima i prorijeđenim, snažnim i zaglušujućim bubnjarskim blastbeatovima sigurno pronaći ponešto pogodno za svoj ukus. Osim toga, pjesme su u svojoj srži kompleksnije, ne i prezahtjevne naravi, što uključuje i raznolikost ritmova, ali nekako u očekivanim omjerima, a niti u vokalno-instrumentalnim linijama nema nekih posebnih odmaka od standardiziranih black metal formi. No pitanje je treba li ih uopće i biti?

Spore, srednje i brže ritmove sa zavidnim obimom melodija, pravilnih bubnjarskih ritmova s pokojim blastbeat razdorom, akustičnim interludijima i istinski mučeničke vokale prezentira „Selbstmord„, „Das Schwarze Grab“ je brža stvar, ponajviše na tragu korijenitih blackerskih dubina kroz nejasnu produkciju, zastrašujuću atmosferu, gušće blastbeatove, gitarske atonalije i jezovite screamove. „Nagelfar“ je mirna, spora, čak početnim i završnim dijelom skoro pa i ugodna pjesma s dosta melankolične melodije i jasnijih tonova, pravilnih bas/bubanj ritmova, ali i klasičnih blackerskih ubrzanja s dominacijom arogantnih pjevanja, ubrzanih bubnjeva i skroz spuštenih gitarskih ritmova, a Slimeov cover „Der Tod ist Ein Meister aus Deutschland“ svojim jasnijim i čišćim black’n’roll opredjeljenjem nekako najviše ispada iz koncepcije.

Beltez će vjerojatno mnogim ljubiteljima ‚podzemnog‘ blacka na lice izvući makar i pritajeni osmijeh, jer takvih bendova i albuma ne da danas ima malo, nego ih gotovo pa i nema ili su rijeđi od snijega u svibnju. No nedostatak ovakvih bendova nije jedini razlog da se ovaj album smatra sasvim korektnim uratkom. Ima tu nekih dobrih ideja, doduše ne novih i ne inovativnih, ali tvrdokornim blackerima itekako dobrodošlih.

http://www.muzika.hr/clanak/44522/albumi/umiranje-u-najmracnijim-dubinama.aspx#.UsR4DuNkWuE.facebook

Comments

%d Bloggern gefällt das: